Sve o osiguranju

logo-png

Da li svi doktori „samo žele da te odvuku u privatnu ordinaciju“?

Zove me onomad drugarica iz jednog grada, kaže, treba joj pomoć – njenog muža opasno boli koleno, a lekari su mu rekli da sumnjaju na „nešto“ u šta se oni ne razumeju, i da bi najbolje bilo da ode kod tog-i-tog lekara u Beogradu. Taj, kaže, radi na Banjici ali tamo ne može da se dođe bez uputa, a oni ne mogu da im daju uput iz tog-i-tog razloga, pa nek vide da se snađu nekako.

Najlakše bi im, kaže, bilo da ga nađu u nekoj privatnoj ordinaciji, i to… Pa joj palo na pamet da pita mene da li ga možda poznajem, i kako da ga nađu, pošto sam ja „poznata padavičarka“ – pala sam jednom pešice pod auto, jednom sam se skršila s motora pod auto, jednom sam se skrkendala niz stepenice (srećom na dnu nije bilo auta) pa sam „sigurno doktorirala te koske i to“.

Reko’, ne znam čoveka, nikad čula, mene su uglavnom krpili seoski lekari, al nekako sam odjednom porasla u sopstvenim očima: toliko iskustvo, eej, nije šala, ma ima da ga nađem u mišijoj rupi ako treba. Reko’, jesi ga tražila po mrežama, kaže nisam. Reko’ ne mrdaj sa’ću ti se javim čim ga nađem. Krenem da guglam, samo naslovi naučnih radova – nigde telefona ni adrese. Oop, evo ga na Linkedinu. Pošaljem mu poruku „Poštovani gospodine taj-i-taj, moji prijatelji iz tog-i-tog grada imaju taj-i-taj problem pa su im rekli… pa ako radite u nekoj privatnoj ordinaciju, da li biste bili ljubazni da mi kažete u kojoj, kako bi mogli lakše da dođu do Vas?“ Para ne žale – to se podrazumeva… Javljam – pronađen je, sad samo da vidimo da li će da odgovori, ili je profil otvorio da bi stavio onu opasnu i namrgođenu sliku…

Ma nije prošlo sat vremena, evo odgovora: „Poštovana ta-i-ta, radim u više privatnih klinika ali nerado se tako preporučujem, recite prijateljima da dođu u sredu u deset na Banjicu, uput im ovog puta neće biti neophodan, samo neka se pozovu na ovu našu prepisku“.

Znači, ne verujem… Mala, sreda je prekosutra, pakuj muža u cik zore i dolazi. Ne kažem, postoji mogućnost da se zafrkavao, pa da vas iskulira, al postoji i da nije. I javljaj šta ste uradili.

U sredu zove, kaže „čovek nas primio u deset-nula-nula, ljubazan ko da smo familija, boguhvala mužu nije ništa, nego je l ti znaš da je on tamo neka velika faca, što se mene tiče, sad je još veća“…

I tako, htela sam da vam kažem da nisu „svi doktori potkupljivi“ i da nisu „svi doktori neljubazni“ i da ne žele svi koji rade u državnim ustanovama „da te navedu da ih tražiš privatno“. Ovog puta u to me je uverio Prim. dr sc. med. Nenad Lujić,stručnjak za otopedsku onkologiju koji radi u Orpopedskoj bolnici na Banjici.

P.S. Naravno da sam mu utrpala knjigu, evo i slike – pristao je da je objavim. Nadam se da knjigu nije stvarno pročitao, da se ne šlogira…

Publikacije
Scroll to Top